Baba Roga

Baba Roga pronalazi knjigu od Prestrašne Zloće. U njoj su zapisane mnoge tamne coprije, a jedna od njih govori i o vladanju svjetovima. No kako bi zavladala svjetovima, Baba Roga mora zarobiti krdo divljih konja, zacoprati im duše uz pomoć medenih kapljica i probuditi sjećanja na prošla vremena kada su rođeni njihovi preci, prvi potomci Jednoroga. Oni su čuvali dugu koja je bila most između svjetova, a danas je duga sakrivena. Divlji konji znaju gdje se ona nalazi, ali to znanje je duboko sakriveno u njihovim dušama. Jedna Vila ih je začarala, uspavala to znanje kako bi zaštitila dugu. Ali sada sve je u opasnosti...

„Hahahahaha!“ grubi smijeh proždirao je svjetlosne kamenčiće pred sobom i ostavljao iza sebe ljigave, muljevite tragove.

„Prestrašna Zloćo, tvoja knjiga „Ples duša mraka“ podarit će mi moć o kojoj si ti sanjala! Ako me čuješ, oj velika Zloćo, pokorit ću ih u tvoje ime!“ privinula je Baba Roga crnu knjigu na grudi, okrenula svoju crnu haljinu u pirueti i pošla dublje u šumu.

„Moram uzeti med iz Zdenca, ali krijesnice i šišmiši me ne smiju vidjeti. Zatim otići na Hitri proplanak po konje, ali prije toga trebam pokupiti jabuke kod Suđenica. Da, da, zaboravih na jabuke...“ razmišljala je Baba Roga koračajući kroz zelene sjene.

Iza bagrema stajao je Zdenac. Pčele su redovito punile Zdenac s medom kako bi se krijesnice i šišmiši s mjesečevim krilima mogli u svakom trenutku okrijepiti. Ušuškala se Baba Roga iza zavjese bršljana i neko vrijeme promatrala Zdenac. Nije ih bilo.

„Ma gdje su te leteće nakaze? Je l' moguće da ih nema? Možda imam sreće pa negdje čine dobra djela ili tako neke budalaštine?“ mislila je Baba Roga sa zadovoljnim smješkom na starom, suhonjavom licu.

Iskrala se poput mačke i u tri koraka bila je kraj Zdenca. Izvukla je prozirnu bočicu iz smrdljivog džepa i uronila ju u Zdenac. Iz Zdenca se uzdigao crni dim... Bočica je bila puna. Gusta tekućina zlatne nijanse iskrila je prostor oko bočice.  

„Hehehehe!“ tiho je uživala Baba Roga.

I pojurila po jabuke kod Suđenica. Živjele su one, tri sestre, u misli kestena i voljele su jabuke pa su posadile šareni voćnjak jabuka. U slobodno vrijeme proricale su sudbinu novorođenih bića. Sve tri govore u jedan glas da se ne zna koja je što odredila. Međutim, može se dogoditi da se ne slože o tome kakva treba biti sudbina novorođenog bića. U tom slučaju iskazuje svaka posebno svoju želju ili odredbu, a sve bude kako one kažu. Jedna drugoj ne proturječe.

Stigla je do kestena i zavirila u njegove misli. Ugledala je voćnjak, ali Suđenica nije bilo. Pomislila je:

„Uzet ću par jabuka, sigurno ne budu primijetile...“

Otkinula je komad svoje crne haljine, ubacila par šarenih jabuka, zamotala ih i brzo pobjegla iz kestenove misli van.

„Kad ju Zloća dohvati...“ zanjihala se misao od ledenih glasova Suđenica.

„Uspjela sam! Konjići, stižem! Hahahaha!“ skakutala je od veselja Baba Roga.

Nakon nekog vremena stigla je na Hitri proplanak i ugledala veličanstvena, divlja bića. Griva im je vijorila na mjesečini, kopita su frcala travnate iskre, a oči su im bljeskale poput munja.  Galopirali su na vjetru, slobodni, divlji, plemeniti. Konji. Bića nepresušne vode i vječne vatre. Baba Roga je narezala šarene jabuke unutar nevidljive ograde. Jabuke su širile omamljujući miris i uskoro je cijelo krdo uživalo u slasnim zalogajima. Ali, bili su zarobljeni. Zatočeni unutar nevidljive ograde koja je zaudarala poput Koščevih čarapa.

„Hahahahaha! Malo se bojimo, hrabri konjići, ha? Hahahaha!“ uživala je Baba Roga u njihovoj patnji.

Unutar zamke, jedna griva zelene nijanse smirivala je vruću krv. Bila je to Vila zaštitnica konja. Češće je živjela s konjima nego s drugim Vilama. Srećom, Baba Roga je zaboravila na nju.

„Samo polako, prijatelji moji, samo polako. Bit će sve u redu. Isplest ću nam pletenice koje će nam zaštititi duše. Znam što Baba Roga želi, ali neće uspjeti. Moramo biti brzi, uskoro će doći s drugom mamilicom, a njoj ćemo se još teže oduprijeti...“

I tako je kobila krenula plesti pletenice svojom vilinskom pjesmom. Grive su se isprepletale, sitne pletenice su stvarane, čarolija je krenula. Konji su se smirili, utonuli u magični drijemež, stvorili štit oko duša. Bili su sigurni!

„Kada Baba Roga dođe morat će otvoriti ogradu, a onda bježimo!“ šapnula im je Vila.

Izdvajala je Baba Roga medene kapljice iz bočice i izgovarala copriju iz Zloćine knjige o vladanju svjetovima, propasti svjetla i moći mraka:

„Svi će me morati slušati! I svi će me obožavati u mojoj veličanstvenoj opakosti! Čak će se i velika Zloća morati pokloniti!“  

Krenula je prema nevidljivoj ogradi, a roj medenih kapljica lebdio je za njom. No čim je otvorila ogradu propelo se cijelo krdo konja, zatutnjalo kopitima i zagalopiralo van u slobodu! Babi Rogi se učinilo da joj se jedna kobila izbeljila u trku.

„Neeeeeeeeee!“ Baba Roga pala je na koljena i u očaju zavrištala.

Krdo divljih konja pohitalo je na svoj Hitri proplanak i nastavilo uživati u slobodi. Vila ih je gledala i odlučila im ostaviti sitne, sitne pletenice kako bi im duše bile zaštićene. Znate, ona je bila potomak Vile koja im je uspavala znanje o tome gdje se nalazi duga.

Baba Roga se ustala i krenula u šumu. Nakon par trenutaka ugledala je prizor od kojeg joj se krv zaledila. Bila je to Zloća.

„Sramoto! Osramotila si nas, Baba Rogo! Nas, fantastična zla bića, osramotila si nas! Ne zaslužuješ biti dio naše opake družine. Sramoto! Proklinjem te vječnim progonstvom u kolibicu u planini gdje će ti društvo biti zločesta ljudska mladunčad!“ rekla joj je Zloća i nestala.

„Jadna ja...“ pomislila je Baba Roga i nestala iz družine.

Autorica teksta Romana Kovačić

  Magija - Sve