Jedna priča za prijatelja

Ignac Neustrašivi

Bilo jednom ispod pahuljastih bucmastih oblaka kraljevstvo šumsko, maleno i mirisno. Živješe u njemu jedna radosna obitelj, a najznatiželjniji od svih bio je plavokosi dječak Ignac. Hrabar, zaigran i nestašan dječak. Posebno se radovao svojim prijateljima iz životinjskog svijeta. Psima iza zelene livade prepune čupavih krtovinaca i raspjevanih leptira i pustolovnim mačkama od kojih mu je Krafnica bila najdraža.

Jednu večer, prije spavanja, mama mu je ispričala priču za laku noć.

„Dragi moj sine, u našem šumskom kraljevstvu žive raznolika začudna bića, dobra i zla. Zlih bića moraš se čuvati, ali dobra bića uvijek će ti pomoći. Kada sam bila malena djevojčica baka mi je rekla da Vile Cvijeća čuvaju najveće blago cijelog svemira. A sada spavaj i snivaj radosne snove i odmori male kapke svoje.“ rekla mu je mama.

„Kakvo je to blago?“ upitao ju je Ignac.

„Prvo moraš poći šumskim puteljkom na kojem se odvija utrka kišnih glista. Zatim zaplesati s lisicom. I na kraju te čeka most od srušenog stabla. Sine, sad zaista moraš na počinak…“ rekla mu je mama i ušuškala ga u san.

Ignac se ujutro probudio i odlučio pronaći najveće blago cijelog svemira. Nakon obilnog doručka otrčao je po svog prijatelja Mihaela i zajedno su krenuli u fantastičnu pustolovinu.

Krenuli su šumskim puteljkom i uskoro naletjeli na utrku kišnih glista.

„Uh, uh, brzo, brzo!“ zadihano pužući rekla je jedna kišna glista.

„Brže, Glistiću, brže!“ čuli su glasić iz jedne rupe u zemlji.

„Mihaele, ovo je vrlo uzbudljivo, ali moramo krenuti dalje.“ upozorio je Ignac svog prijatelja.

Mihael je začuđeno gledao, ali za par trenutaka se sabrao i krenuo za svojim prijateljem. Ipak, okrenuo se i rekao:

„Sretno, Glistiću!“

Na kraju šumskog puteljka, na raskošnom ležaju od crvenog, žutog, smeđeg, ljubičastog i zlatnog lišća drijemala je lisica.

„Kako ću plesati s njom?“ pomislio je Ignac.

„Dobar dan, draga lisico! Mihael i ja tražimo najveće blago cijelog svemira. Rekli su nam da trebamo plesati s  lisicom. Pa, hm, jeste li za ples?“ upitao ju je Ignac pomalo sramežljivo.

„A tko si ti?“ upitala ga je lisica.

„Ignac, a ovo je moj prijatelj Mihael. Mi želimo pronaći najveće blago cijelog svemira. I želim plesati s Vama!“ povikao je hrabro Ignac i pripremio se za ples.

Lisica ga je pogledala i nasmiješila se. Okrenula se oko sebe i u trenu se pretvorila u prekrasnu djevojčicu.

„Moje ime je Vila Zlatošipka! Plesat ću s tobom, a zatim ćemo krenuti do mosta srušenog stabla.“ rekla mu je Vila prekrasnog osmijeha.

Idućeg trenutka čuli su veselu glazbu. Vjeverice su bubnjale po žirevima, mišići su svirali na malenim violinama od zelene trave, a zečevi su svirali male frule od kore drveta. Bila je to zaista veličanstvena glazba i još svečaniji ples!

Za nekoliko trenutaka glazba je utihnula.

„Prijatelji dragi, moramo pronaći most od srušenog stabla. Vilo Zlatošipko, znaš li kamo moramo poći?“ upitao ju je Ignac.

„Naravno! Potrčimo zajedno!“ odgovorila je Vila Zlatošipka.

Ignac, Mihael i Vila Zalošipka potrčali su brzo, brzo, brzo! Podigli su veliki vjetar svojim brzim trčanjem, vjetar prepun raznobojnog lišća. Čak se i jedan mali puž našao u tom vjetru.

Dotrčali su do mosta srušenog stabla, a tamo su ugledali Vilu u crvenoj haljini. Izgledala je jako mudro i neustrašivo.

„Kamo ste pošli, maleni?“ upitala ih je Vila.

Tišina. Muk. Ni glasa nisu ispustili.

„Ne bojte se, moje ime je Vila Trojačke ruže i nisam zlo biće. A Vi ste?“ upitala ih je Vila Trojačke ruže.

Ignac je skupio svu hrabrost svog malenog šumskog kraljevstva i rekao:

„Moje ime je Ignac, a ovo su moji prijatelji Vila Zlatošipka i Mihael. Krenuli smo u potragu za najvećim blagom cijelog svemira. Znate li gdje se nalazi?“

„Znam, malena bića, ali znate li Vi odgovor na jednu zagonetku?“

Ignac, Vila Zlatošipka i Mihael su se pogledali i odlučili pokušati.

„Pokušat ćemo odgovoriti na zagonetku.“ rekli su u jedan glas.

„Ako točno odgovorite, pokazat ću Vam najveće blago cijelog svemira. Slušajte pažljivo!“ rekla im je Vila Trojačke ruže.

„Koja je lopta bodljikava?“

Maleni prijatelji stajali su u tišini. Čulo se šuštanje lišća i njihovo razmišljanje. Kad odjednom:

„Jež!“ povikali su u Ignac i Mihael u jedan glas.

„Bravo, maleni, a sada prođite preko mosta srušenog stabla i pronađite najveće blago cijelog svemira.“ rekla im je Vila Trojačke ruže i nestala s Vilom Zlatošipkom.  

Oprezno su prošli preko mosta, razmaknuli zapetljane grane i pronašli najveće blago cijelog svemira.

„Ajme… Koliko ih je… Sigurno stotine… Ne vidim im kraja…“ očarano je rekao Ignac.

Iza zapetljanih grana sakrila se šumska knjižnica ispunjena knjigama. Povijesnim, prirodnim, životinjskim, biljnim, svakojakim.

„Ne mogu se odlučiti koju bih prvu uzeo!“ rekao je Mihael.

„Znam ja. Krenut ću od ove.“ rekao je Ignac sa smiješkom na licu i uzeo knjigu na kojoj je pisalo „Afrika“.   

Autorica teksta Romana Kovačić