Priča za dva brata, priča za prijatelje
Jan i Fran u pustolovini
Jednog proljetnog jutra, Jan i Fran pošli su u šetnju šumom. Hodali su poznatim puteljkom ostavljajući šuškave tragove u zimskom lišću. Šuma je bila prepuna zvukova, mirisa i zelenih boja s pokojom točkicom ljubičastih i bijelih cvjetova. I žutih leptira.
No postojalo je i jedno strašno mjesto. Mjesto do kojeg sunčeve zrake nisu dopirale. Tamo je uvijek bilo hladno i jezovito. I strašno je smrdjelo.
„Jane, idemo tamo!“ povukao je Fran svog starijeg brata za rukav.
„Frane, moramo biti oprezni. Znaš da ne smijemo tamo. To je zabranjeno za djecu!“ opomenuo je Jan svog mlađeg brata.
„Ali ja želim ići tamo!“ uporno je zahtijevao Fran.
„U redu, možemo malo proviriti…“ rekao je Jan s oprezom u glasu.
Kroz stravične grane, suhe kvrgave i prepune crnih dlakavih stvorenja, provirila su dva brata.
Prizor koji su zatekli ostavio ih je bez teksta.
Ugledali su Babu Rogu kako gura Spidermana u vreću isprepletenu od šiblja.
„E moj, Spidey, uskoro ću te lijepo skuhati i napraviti čaroban napitak ljepote i mladosti!“ rekla je stara i ogavna Baba Roga i napravila kolut unaprijed od sreće.
„Kakav će to napitak biti! Najbolji na svijetu! Umjesto malog pauka, paučića, ulovila sam Spidermana! Ja sam najstrašnija zločestoća na svijetu! A uskoro ću biti i najljepša!“ vrištala je Baba Roga, a šuma se tresla od zlobnog smijeha.
Jan i Fran su se pogledali. Bili su prestravljeni. Smrznuti od straha. Od brige za svog super junaka. Za svog Spidermana.
„Frane, moramo ga spasiti!“ prošaptao je Jan.
Fran je samo kimnuo glavom. Bez glasa.
„Spidey, Spidey, lalalalalala,
kotao nas čeka, lalalalala,
voda se bućka, lalalalalala,
iskre frcaju, lalalalala,
točno u ponoć, lalalalala,
najljepša budem ja!“
Pjevušila je Baba Roga jezovitim glasom i nastavila gurati Spidermana u vreću.
„Slušaj me dobro, Frane. Spasit ćemo Spidermana. Moramo. Otrčat ćeš do onog drveta gdje dopiru sunčeve zrake, vidiš?“ rekao je Jan svom bratu.
Fran je kimnuo glavom.
„Tamo ćeš se sakriti. Baba Roga jako voli kokoši pa ćeš kokodakati. Kada se makne od Spidermana, otići ću ga izvući iz vreće. Kada Baba Roga shvati da nema kokoši, pozovi Amija. Naći ćemo se na pola puta. Sretno, dragi moj brate!“ rekao mu je Jan i zagrlio ga na odlasku.
Fran je brzo otrčao do sigurnog mjesta, do drveta ispunjenog sunčevim zrakama.
„Kokoda, kokoda, kokoda!“ kokodakao je kao prava kokoš.
„Moj brat zna kokošji jezik?“ ostao je začuđen Jan briljantnom izvedbom svog brata.
U tom trenutku Baba Roga je podigla glavu i viknula:
„Kokoš! Mljac!“ i potrčala prema mjestu zvuka.
Jan se poput guštera provukao kroz strašne grane i dopuzao do Spidermana.
„Spiderman, probudi se! Probudi se!“ tresao ga je Jan.
Spiderman je otvorio oči i umorno rekao:
„Pomozi mi, slab sam. Baba Roga me zacoprala…“
I tako mu je Jan pomagao da se izvuče iz vreće kada je čuo zvižduk svog mlađeg brata.
„Spiderman, moramo ići, Ami će nas uskoro čekati!“ rekao mu je Jan pomažući mu da se provuče kroz jezovite grane.
Jan je osjetio da ga snaga napušta i krajičkom oka je ugledao Baba Rogu koja je bijesno pljuvala po zemlji:
„Pljuc! Pljuc! Pljuc! Nema kokoši! Argrgrgrgrg!“
Ispred nje su se našli Ami i Fran. Ami je zastao, a Fran ga je petama poticao da nastavi dalje.
„Ajmo, Ami, brzo do Jana i Spidermana!“
Ami je okrenuo glavu prema Baba Rogi, podigao rep i iskakao se, a zatim su pohitali prema Janu i Spidermanu.
Fran je bio uvjeren da se Ami, nakon kakanja, izbeljio Babi Rogi.
Baba Roga, od silne ljutnje i bijesa, nije primijetila da joj stablo podmeće granu. Zapela je nogom za granu i završila s nosom u Amijevom drekecu.
„Fuj, fuj, fuj! Konjsko govno na mom nosu!“ vikala je od jada Baba Roga.
Fran i Ami pokupili su Jana i Spidermana i odjahala kući na okrepu.
Autorica teksta Romana Kovačić