Priča za prijatelje, nastavak :)
Potraga
Stigli su kući. Sjahali su s Amija, a mama im je krenula ususret.
„Dečki, gdje ste bili?“ pitala ih je strogo mama, s prikrivenim osmijehom.
„Mama, Spiderman treba našu pomoć! Baba Roga ga je zacoprala!“ rekao joj je uzbuđeno Jan.
Mama je malo bolje pogledala, a ono stvarno Spiderman!
„Idem po šalicu kobiljeg mlijeka. Dečki, spustite ga tamo na slamu.“ rekla im je mama i otišla.
Jan i Fran pomogli su omamljenom Spidermanu da se spusti s Amija. Legao je na slamu, ali trenutak kasnije zgrabio je Jana za ruku.
„Jane, moji ispaljivači mreže … Pogledaj, nema ih …“ prošaptao je Spiderman i pokazao svoje gole zglobove.
Ajme! Nije ih bilo! Pa gdje su? Jesu li ispali putem? Možda ih je ostavio kod kuće? Ili ih je Baba Roga uzela???
Jan i Fran gledali su se u tišini, a onda je Jan rekao:
„Frane, moramo natrag. Moramo u kuću Babe Roge. Spidey je slab, mora se odmoriti.“
I tako su hrabra braća zajahala Amija i zaputila se u šumu. U onaj strašan dio šume u kojem nema ptičjeg pjeva, nema šuškanja lišća niti malih vjeverica. Samo trulež, osušena stabla, sablastan vjetar i jezovita šaputanja. I strah.
Stigli su pred njenu kuću. Kuću Babe Roge. Ogavno je smrdilo po pokvarenim jajima. Baba Rogina kuća izgledala je kao da će se svaki tren srušiti.
„Mi moramo unutra?“ pitao je Fran svog starijeg brata.
„Da, Frane …“ zadrhtao je Jan.
Polako su otvorili vrata, a iz kuće je istrčao vrisak!
„ODLAZITE!“
Od siline vriska Fran i Jan odletjeli su u grm osušenih bobica. Ustali su se, otresli suho granje i bobice sa sebe i krenuli prema ulazu u Baba Roginu kuću. Vrata su ostala otvorena. Ušuljali su se unutra na svojim malim nožnim prstima poput nindža kornjača. Uskoro su čuli jezovito škripanje, a zatim …
Kosturi! Kosturi stražari počeli su izlaziti iz trulih ormara! Iz vlažnih ladica! Eno ih tamo iz šupljeg poda! Iz pljesnivog sudopera! Jedan je provirio iz mišje rupe na zidu dok se drugi spuštao crnim rukohvatom vijugavih stepenica!
Jan i Fran stajali su ukopani.
„Braco …“ prošaptao je Fran.
Jan je zanijemio. Problijedio. Hladan znoj kotrljao se niz njegova leđa. Sav se nakostriješio poput malenog ježa. Kroz stravičan strah čuo je bakin glas:
„Zapamtite jednu brzalicu-čaralicu koja će vas štititi od zla …“
„Frane, bakine čarobne riječi …“ promrmljao je Jan kroz zube.
Fran je pogledao Jana, primio ga čvrsto za ruku i zatvorio oči. Jan je dvaput stisnuo Franovu ruku u znak da krenu s čarolijom. I krenuli su:
„Mipi smopo dopobrapa djepecapa
hrapabrapa ipi snapažnapa
zlopočepestipi kopostupuripi
nepestapanipitepe sapad!“
U tom trenutku zlatna svjetlost okružila je braću i zaslijepila kosture! Jednom kosturu ispala je lubanja i otkotrljala se ravno drugom pod noge. Taj drugi kostur je pao i razletio se u tisuće komadića.
„Hej, možemo ih srediti!“ povikao je Jan.
Jan i Fran su se pogledali i krenuli. Jan je podigao s poda jednu kost od kostura, a Fran je uzeo nogu od strgane stolice. Zaletjeli su se u kosture poput gladnih mačića. Bum! Tres! Zamahnuo je Jan i razbio jednog kostura. Dum! Dum! Dum! Udarao je Fran drugog!
„Hahahahahaha! Gotovi ste, kosturi! Sredili smo vas!“ smijala su se hrabra braća stojeći na hrpi razbijenih kostura. Jedna kosturova ruka zgrabila je Jana za nogu, ali Fran ju je brzinom munje šutnuo u zid. U zidu je ostala rupa.
„Koji nered … Kako ćemo pronaći ispaljivače mreže?“ upitao je Fran.
„Frane, pogledaj zid …“ rekao je Jan.
Fran se okrenuo prema zidu. Odnosno, prema rupi u zidu. Kroz rupu su vidjeli Babu Rogu kako leti kroz šumu prema njima. Zapravo, ona se ljuljala na nekim koncima.
„Frane! Ispaljivači mreže su kod nje!“ povikao je Jan.
„Brzo, braco! Sakrijmo se!“ vrisnuo je Fran i povukao Jana u truli ormar.
- nastavak slijedi 
Autorica Romana Kovačić