Biljkos i Lisica
Biljkos i Lisica
Biljkos Uzvišeni otvorio je oči. U san mu je dolutala uspomena iz djetinjstva. Zatvorio je oči i prepustio se snu…
„Idemo, sanjke moje, jurite!“
I pojurio je mali Biljkos srebrnim dolom kroz mrzlu bilogorsku šumu.
Zaleđena kora stabala prigušivala je zvonki osmijeh bilogorskih duša. Karamelizirana sreća zrcalila se na Biljkosovim obrazima.
„Obožavam ovaj grickajući udah!“ smijao se mali Biljkos u društvu svojih sanjki.
Radosnu tišinu prekinuo je tih, gotovo nečujan jecaj. Zastao je mali Biljkos i osluhnuo bijelu tišinu. Eto ga opet! Okrenuo se Biljkos na škripavom pokrivaču i ugledao mladunče Lisice. Toplina povjerenja isijavala je iz njenog opreznog krzna.
„Kakva si ti lisica?“ upitala ga je Lisica.
„Nisam ja lisica! Ja sam Biljkos!“ ozbiljno je povikao, a trenutak nakon prasnuo u smijeh.
Lisica ga je promatrala, a zatim je i ona prasnula u smijeh. Obrisala je svoje sitne suze i upitala Biljkosa:
„Znaš li ti gdje je moja mama?“
Biljkos nije znao, ali nije želio još dodatno rastužiti malenu Lisicu.
„Nisam ju vidio, ali možeš poći sa mnom. Moje sanjke su jaaaaaako brze i za treptaj oka stići ćemo u moj dom, a tamo imamo hrane, toplog napitka, knjiga i udobnih ležaja.“
Rekao joj je Biljkos, sjeo na svoje sanjke i pokazao joj mjesto iza sebe:
„Dođi, idemo zajedno!“
Malena Lisica se ustala i sjela iza Biljkosa na sanjke. I zajedno su pojurili prema Biljkosovom domu! Tamo ih je dočekao vrući kotao s okrepljujućim napitkom, goleme i nepregledne police s knjigama, teglice raznih boja i veličina, … Šarenilo mirisa! Malena Lisica ušuškala se na ležaju od ivančica i smireno rekla:
„Hvala ti, Biljkose, spasio si mi život!“
Trenutak kasnije utonula je u san.
Od tog dana, Biljkos i Lisica bili su nerazdvojni. Zajedno su otkrivali čudesa Bilogore, utrkivali se s krijesnicama i šišmišima, a čak su i jednom dopuzali do kuće Babe Roge, ali nje, srećom, nije bilo. Zajedno su odrastali, skupljali bilje, čitali knjige i postajali iz dana u dan sve mudriji.
Jednog popodneva, usred hrvanja s maslačkovim željama, Biljkos je ugledao buhu kako se uspinje po lisičjoj dlaci.
„Pozdrav, Biljkose! Osluškujem Vas već neko vrijeme. Vašu priču, igru, snove i smijeh. Odlučila sam otići. Otići iz lisičjeg krzna u svijet. Ovdje je toplo i sigurno, ali smrdi. Želim se igrati i smijati i razmišljati. Mogu li?“ upitala ih je buha.
„Naravno! Sva živa bića imaju pravo na igru, slobodu i veselje! Dobro došla u slobodan svijet!“
I tako su krenuli u slobodan svijet…
Ponekad, kada šetate Bilogorom i osluškujete uspomene, stanite i čujte grlen smijeh slobode i krckanje ljubičastog šiblja.
A zeko, pitate se? On je već neka druga priča…
Autorica teksta Romana Kovačić
Autor ilustracije Miroslav Vincelj
